POVIŠENA TJELESNA TEMPERATURA U DJECE

Piše: dr.sc. Martina Šunić–Omejc, dr.med., spec. pedijatrije, Opća bolnica Sveti Duh, Zagreb

Povišena tjelesna temperatura najčešći je pojedinačni simptom bolesti u djece i jedan od najčešćih povoda posjeta pedijatru. Sama po sebi nije bolest već upućuje na drugu bolest ili poremećaj u organizmu. U 90% slučajeva oblik je obrambene reakcije organizma na virusnu ili bakterijsku infekciju, ali može biti i posljedica manjka tekućine u organizmu (dehidracija) ili reakcija nakon primjene cjepiva.

U 75% slučajeva porast tjelesne temperature posljedica je akutne infekcije dišnih puteva. Sam porast tjelesne temperature znak je da bolest postoji, može nas upućivati i na tijek bolesti, ali ne i na njezinu težinu. Ona je prvi, nespecifični odgovor organizma koji ujedno mobilizira i njegovu obranu.

Odgovor na porast tjelesne temperature je individualan te može biti praćen i popratnim simptomima kao što su nelagoda, razdražljivost, groznica, tresavica, znojenje. Treba naglasiti da su pri porastu temperature u djece dlanovi i tabani hladni dok tijelo “gori”.
Pod pojmom povišena tjelesna temperatura smatraju se vrijednosti tjelesne temperature izmjerene rektalno iznad 38,5°C, pod pazuhom (axilarno) iznad 37°C te u ustima iznad 37,5°C.

U djece mlađe od 3 godine koja su posebno osjetljiva na febrilitet treba snizivati temperaturu iznad 38°C jer se zbog nezrelosti središnjeg živčanog sustava i mogućeg naslijeđa mogu razviti grčevi u temperaturi (febrilne konvulzije, fras) praćeni kratkotrajnim gubitkom svijesti.

Važno je spomenuti da novorođenčad i dojenčad do 3 mjeseca života mogu biti bolesna, a da ne reagiraju povišenom tjelesnom temperaturom već nas djetetovo opće stanje, koje je tada narušeno te odbijanje hrane mogu upozoriti na bolest. Stoga je vrlo važno da se klinički i laboratorijski ocijeni značenje toga važnog simptoma. Hiperpireksijom se smatra temperatura viša od 40,9°C i ona u pravilu uvijek prati teže infekcije uzrokovane bakterijama (Pneumokok, H. influenzae tip b).

Kako mjeriti temperaturu?

Temperatura se mjeri živinim ili digitalnim termometrom, infracrvenim termometrom (uho) i termosenzitivnom trakom (čelo). S obzirom na varijacije u mjerenjima te dob djeteta i vjerodostojnost rezultata, preporučuje se u djece do 3 godine života temperaturu mjeriti rektalno tri minute i to tako da dijete leži na leđima, razmaknutih bedara te se lagano uvodi vršak termometra u rektum (kod dojenčeta do 1,5 cm, a u veće djece do 2,5 cm), ali polako i ne preduboko da ne bi došlo do perforacije crijeva. Rektalno se ne preporučuje mjeriti temperaturu u djece s bolestima u području rektuma kao i kod one s neutropenijom.

Ako se pak temperatura mjeri pod pazuhom, taj dio tijela mora biti suh jer vlaga utječe na izmjerene vrijednosti, a postupak traje pet minuta. Mjerenje temperature u ustima provodi se u veće djece jer tada ne postoji opasnost da zagrizu termometar (vršak termometra se stavlja ispod jezika). Za brzu orijentaciju temperatura se može izmjeriti i u uhu (zvukovodu) gdje se registrira toplina koja isijava s bubnjića.

Porastu temperature mogu pridonijeti i vanjski čimbenici kao što su utopljivanje djeteta, velika vrućina, ali i fiziološki procesi kao što su probava, fizička aktivnost i ovulacija. Porast temperature povisuje metabolizam za 5 do 8 puta. Za svaki 1°C porasta temperature povećava se potrošnja kisika za 12%, ali raste i gubitak vode putem pluća (hiperventilacija) i kože (znojenje) te se povisuje i frekvencija pulsa.

“Borba” s febrilitetom je najčešće simptomatska i ako je pedijatar ipak propisao antibiotsku terapiju, dijete i tijekom terapije još dva dana može imati povišenu tjelesnu temperaturu. Simptomatsko liječenje vrućice provodi se u djece fizikalnim metodama i farmakoterapijom – antipireticima. Svakako se preporučuje prozračiti prostoriju, temperaturu prostorije održavati na oko 20°C, odijevati dijete u laganiju pamučnu odjeću, pokrivati ga plahtom ili laganijim pokrivačem, davati mu veće količine tekućine, ne dopustiti preveliku tjelesnu aktivnost. Dijete treba promatrati i mjeriti mu temperaturu svakih 30 minuta.

Fizikalne mjere za snižavanje temperature su:

1. Vlaženje kože mlakom vodom – dijete se razodjene i stavi u kadu s vodom (2 do 3 prsta od dna kade). Temperatura vode trebala bi biti između 32 do 33°C. Spužvicom ili krpom vlaži se koža svakih 2 do 3 minute te se temperatura provjeri nakon 15 minuta, a vlaženje kože provoditi otprilike 20 minuta ili barem dok se temperatura ne snizi na 38°C. Ne preporučuje se vlažiti glavu ni lice. Trljanje kože razrijeđenim alkoholom ili mlakom vodom ne preporučuje se jer može dovesti do udisanja alkoholnihpara, njihove resporpcije preko pluća te trovanja.

2. Oblozi od mlake vode – dijete se zamota u pelenu ili plahtu namočenu u vodu sobne temperature i preko toga se omota suhi ručnik ili plahta, Ne zamotati glavu i lice. Dijete se drži zamotano oko 5 do 10 minuta i nakon toga se obriše suhim ručnikom. Ne držati obloge dulje od tog vremena jer čim se oblog ugrije na temperaturu tijela, otpuštanje topline iz tijela prestaje. Voda ne smije biti previše hladna jer može doći do naglog pada temperature te potom rebound fenomena kada se pojavi nagli i još veći porast temperature.

Osim fizikalnih mjera potrebnih za snižavanje temperature primjenjuju se još i lijekovi za snižavanje temperature (antipiretici). Od lijekova se u djece najčešće preporučuju paracetamol (acetaminofen) i neki nesteroidni antireumatici dok je acetilsalicilna kiselina zbog nuspojava (Reyeov sindrom – oštećenje jetre i mozga) isključena u djece do 16 godine života.

Paracetamol je derivat i metabolit fenacetina u organizmu te ima antipiretsko i analgetsko djelovanje, ali nema protuupalnog djelovanja kao što to imaju nesteroidni antireumatici koji u kratkotrajnoj terapiji ne dovode do pojave nuspojava, a u manjim dozama imaju svoju indikaciju u reumatologiji. Najčešće nuspojave nesteroidnih antireumatika su erozije sluznice, krvarenje iz probavnog sustava, oštećenje imunološkog odgovora, ali sve se dovodi u vezu dugotrajne primjene i u većim dozama.

Kombinacije antipiretika nemaju opravdanja. Važnije je dati odgovarajuću dozu lijeka, jer roditelji ponekad subdoziraju dijete pa učinak izostane te su skloni davanju kombinacija lijekova. Uz to je važno osigurati dobru hidraciju djeteta, mirovanje, laganiju odjeću i prehranu. Kako je kod novorođenčadi i dojenčadi vrijeme izlučivanja antipiretika produljeno, u tim se dobnim skupinama preporučuje nešto manja dozaža lijekova. Preporučuje se davanje paracetamola u dozi od 10 do 15 mg/kg svakih 4 do 6 sati per os (sirup 5ml/120 mg) ili čepići (supozitoriji 120 mg). Kao što je već spomenuto popratnih pojava nema osim kod količine iznad 140 mg/24 sata kada može doći do oštećenja jetre te dijete tada zahtijeva hitnu liječničku pomoć u smislu detoksikacije i primjene antidota. Ibuprofen je raspoloživ samo u obliku sirupa (100 mg/5 ml) te se može davati djeci iznad 6 mjeseci starosti u dozi od 5 do 10 mg/kg svakih 6 do 8 sati. Učinak nakon primjene antipiretika nastaje nakon 30 do 45 minuta i traje do 4 sata kada se može ponoviti davanje lijeka. Uza sve spomenuto, svakako je potrebno zatražiti i savjet pedijatra.

U zaključku možemo reći da je antipiretik prvog izbora u djece paracetamol, a potom ibuprofen. Diklofenak pripada u nesteroidne protuupalne lijekove, raspoloživ je u obliku supozitorija, a registriran je u djece kao nesteroidni protuupalni lijek od navršene jedne godine života za liječenje kroničnoga juvenilnoga reumatoidnog artritisa, a daje se u dogovoru s pedijatrom.